data-nosnippet>
Tenziije između Indije i Pakistana dodatno su porasle nakon što je Indija okrivila Pakistan za smrtonosni napad na turiste na teritoriji Kašmira koji se nalazi pod njenom upravom. Kao reakciju, indijska vojska je izvela zračne napade na devet meta smještenih u Pakistanu i dijelu Kašmira koji je pod kontrolom Islamabada, a vlasti u Pakistanu su osudile ovaj potez navodeći da su pogođena i naseljena područja, među kojima su i dvije džamije.
Ova kriza dolazi u trenutku kada raste zabrinutost na globalnom nivou – sve češće se govori o mogućnosti da bi nuklearno oružje moglo ponovo biti upotrijebljeno, što se nije dogodilo još od kraja Drugog svjetskog rata. Napetosti u Ukrajini, prijetnje koje dolaze iz Sjeverne Koreje, kao i neformalne izjave iz Irana i Izraela, dodatno pojačavaju ove strahove.
Trenutno, devet država otvoreno posjeduje nuklearni arsenal: Sjedinjene Države, Ruska Federacija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Pakistan, Indija, Izrael i Sjeverna Koreja. Među njima, samo prvih pet država priznate su kao “nuklearne sile” u okviru Sporazuma o sprečavanju širenja nuklearnog oružja (NPT).
Amerika i Rusija zajedno drže približno 90% svjetskog nuklearnog naoružanja, s više od 5.000 bojevih glava svaka. Kina posjeduje nešto više od 500, ali se broj ubrzano povećava. Pakistan i Indija raspolažu sličnim količinama – od 170 do 180 bojevih glava, dok Izrael nikada nije javno potvrdio da posjeduje nuklearno oružje, iako se procjene kreću između 80 i 90 glava.
Poseban izazov predstavlja Sjeverna Koreja – izvela je niz nuklearnih testova i razvila projektile srednjeg i dugog dometa. Njeni potezi i prijetnje destabilizuju cijelu istočnu Aziju, a zbog zatvorenosti režima i agresivne retorike, njeno oružje smatra se posebno opasnim i nepredvidivim.
Analitičar za međunarodne odnose Branimir Vidmarović kazao je za Dnevno.hr: “Puno ozbiljnija eskalacija nego sve dosad. Skroz drugačija situacija zbog promjena u svijetu. Indija je daleko jači politički akter, neovisna je, dok Kina šuti jer nije u dobrom položaju u vezi s Pakistanom – ne želi se direktno suprotstaviti SAD-u. Tako je i s ostalim akterima; ni Amerikanci ne žele previše intervenirati”.
Prst na obaraču
Vidmarović ističe da je trenutna situacija takva da “nitko od velikih igrača ne može ništa konkretno učiniti – svatko ima svoje probleme i nitko se ne želi previše miješati niti preuzimati odgovornost.” Prema njegovim riječima, Iran bi mogao imati ulogu posrednika, budući da održava dobre diplomatske veze i s Pakistanom i s Indijom.
On dalje naglašava da postoji “stvarna prijetnja da bi Indija mogla probiti granicu van Kašmira”. Po njegovim tvrdnjama, Pakistan nema mogućnosti za dugotrajni vojni sukob, dok Indija raspolaže većim političkim i strateškim kapacitetima. Do sada je nuklearno oružje u sukobima upotrijebljeno samo dva puta – 6. i 9. augusta 1945. godine, kada su SAD bacile bombe na Hirošimu i Nagasaki. Tada su posljedice bile katastrofalne, a broj žrtava se procjenjuje između 150.000 i 246.000 osoba.
Osim ratne upotrebe, širom svijeta je sprovedeno više od 2.000 nuklearnih testova, najviše tokom Hladnog rata. Eksperimenti su izvođeni u atmosferi, ispod zemlje i pod vodom. Posljednje poznato testiranje sprovela je Sjeverna Koreja 2017. godine. Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT), koji je usvojen 1968. godine, imao je cilj ograničiti širenje oružja i potaknuti proces razoružanja. Ipak, određene zemlje poput Pakistana, Izraela i Indije nikada ga nisu prihvatile. Sjeverna Koreja jeste, ali se kasnije povukla.
Modernizacija kapaciteta
Iako postoje određeni sporazumi koji nastoje smanjiti količine nuklearnog naoružanja, kao što je dogovor START između SAD-a i Rusije, većina nuklearnih sila ulaže u obnovu i razvoj svog arsenala. Rusija, Kina i SAD razvijaju nove vrste hipersoničnih raketa i podmorskih sistema.
Sve češće se nuklearno oružje koristi kao sredstvo političkog pritiska. Ruske vlasti su više puta implicirale mogućnost njegove upotrebe u ratu u Ukrajini, dok Sjeverna Koreja otvoreno prijeti Južnoj Koreji i Sjedinjenim Državama.
Pitanje koje se sve više postavlja jeste: koliko je današnji svijet uopće siguran, uz sve više regionalnih kriza i nestabilnosti u oružanim snagama? Nuklearna opasnost više nije samo podsjetnik na Hladni rat – postaje sve više dio svakodnevnice. U ovakvim okolnostima, odgovornost velikih sila je da stvore nove načine za kontrolu oružja, obnove dijalog i spriječe dalje širenje nuklearnog naoružanja. Bez takvih mjera, mogućnost nove katastrofe poput one u Hirošimi – bilo zbog namjere ili nesreće – sve je manje daleka i nezamisliva.
