Ako je Milorad Dodik tvoj predsjednik, Dragane, onda budi dosljedan: uzmi ga pod ruku, smjesti u službeni automobil i odvedi kući. Neka tamo predsjednikuje. Neka ti u dnevnom boravku uređuje raspored namještaja, donosi pravilnike o kućnom redu i drži patriotske govore pred spavanje. Ali jedno mora biti jasno – Bosni i Hercegovini Dodik nije predsjednik. Ni pravno, ni politički, ni moralno.
U zemlji u kojoj su politički standardi već odavno na klimavim nogama, teško je pronaći prizor koji bolje oslikava dubinu krize od trenutka kada Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, stoji u Banjoj Luci i Milorada Dodika oslovljava sa: „Predsjedniče“.
Predsjedniče – čega tačno?
Države Bosne i Hercegovine sigurno ne. Naroda u cjelini – još manje. Čak ni entiteta Republike Srpske u punom institucionalnom smislu, jer institucije ne pripadaju jednom čovjeku, ma koliko ih pokušavao privatizirati. Dodik je predsjednik svoje partije i vlastitog političkog aparata – i ništa više od toga.
Zato ovo nije lapsus. Ovo je politička poruka. I ona je krajnje opasna.
U istom danu kada hrvatski premijer Andrej Plenković ulazi u BiH preko graničnog prijelaza koji formalno još ne postoji, u Banjoj Luci se slaže scenografija savršeno usklađene političke slike: Zagreb dolazi, Mostar klimne, Banja Luka preuzima naslovnu ulogu. Uz osmijehe, protokole i pažljivo birane riječi, Dodik dobija ono što najviše želi – legitimitet.
A Čović mu ga daje bez zadrške.
„Naše zajedništvo može napraviti čudo“, poručuje lider HDZ-a, stojeći uz čovjeka koji godinama prijeti secesijom, negira presude međunarodnih sudova, relativizira genocid i otvoreno se politički oslanja na Moskvu.
Ako je to „zajedništvo“, onda je jasno kome služi – ne Bosni i Hercegovini, ne evropskom putu i ne stabilnosti regiona.
Ovo više nije pitanje protokola, nego suštine. Ako je Dodik predsjednik za Čovića, šta je onda za sve one koji s HDZ-om sjede u vlasti? Da li je predsjednik i za njihove ministre, njihove glasove, njihove koalicione dogovore? Ili će se opet sve relativizirati pričom o „teškim partnerima“ i „nužnim kompromisima“?
Ne postoji kompromis sa osnovnim činjenicama. A činjenica je jednostavna: Milorad Dodik nije predsjednik Bosne i Hercegovine, niti ima ikakav legitimitet da se tako predstavlja.
Oslovljavati ga na taj način znači normalizirati političku laž. Znači prihvatiti logiku u kojoj se institucije pretvaraju u privatne posjede, a država u praznu formu.
Ako je Čoviću Dodik predsjednik – neka to bude njegov privatni izbor. Ali nema pravo da taj izbor nameće drugima, niti da očekuje da Sarajevo, Brisel ili bilo ko treći prihvati realnost koju su skrojili Banja Luka, Mostar i Zagreb.
Bosni i Hercegovini ne treba „predsjednik“ koji je razgrađuje iznutra. Ne treba lider koji je pod sankcijama, koji ruši ustavni poredak i koji državu vidi kao privremenu smetnju vlastitoj moći.
Zato poruka ostaje ista, ma koliko je pokušavali upakovati u diplomatske fraze:
Ako ti je Dodik predsjednik, Dragane – vodi ga kući. Nama ga ne ostavljaj.
