Četiri ključne tvrdnje odbrane koje je Sud BiH odbacio kao neosnovane: Pravno razotkrivanje Dodika

Sud Bosne i Hercegovine donio je odluku o krivici predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, a sutkinja Sena Uzunović je u obrazloženju odbacila četiri ključne tvrdnje koje je iznijela odbrana tokom suđenja. Svaka od ovih tvrdnji bila je temeljito razmotrena, a sud je ispravio pravne greške koje su iznesene u njihovoj argumentaciji.

1. Tvrdnja odbrane: Christian Schmidt nije legalno izabrani visoki predstavnik i nema legitimitet da donosi zakone.
Odbrana je tvrdila da Schmidt, kao visoki predstavnik, nema pravo donositi zakone, jer nije legalno izabran i da to nije u njegovim nadležnostima prema Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma. Sud je ovu tvrdnju odbacio, pozivajući se na presude Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava koje potvrđuju legitimitet visokog predstavnika. Ustavni sud BiH je u nekoliko presuda već naglasio da ovlaštenja visokog predstavnika proizilaze iz Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, te Bonske deklaracije. Visoki predstavnik, u momentima kada intervenira u pravni sistem BiH, djeluje kao vlast BiH, a zakoni koje donosi moraju se smatrati zakonima BiH. Evropski sud za ljudska prava je također naglasio da je Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo mandat visokog predstavnika za smjenu državnih zvaničnika i donošenje privremenih zakonskih akata kada domaće institucije nisu u mogućnosti da obavljaju svoje funkcije.

2. Tvrdnja odbrane: Tužilaštvo nije izvelo izvorni Dejtonski sporazum, Aneks 4 i Aneks 10, jer je na stranici UN-a i OHR-a objavljen samo paraf sporazuma, a ne potpisani tekst.
Odbrana je tvrdila da su parafe na dokumentima nezakonite i da ih treba smatrati nelegalnim. Sud je odbacio ovu tvrdnju pozivajući se na Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora, koju je BiH usvojila. Prema ovoj konvenciji, vjerodostojnost međunarodnih ugovora može se potvrditi i parafama, ukoliko nije dogovoreno posebno drugačije postupanje. Sud je naglasio da nije potrebno da sporazum bude potpisan, već je dovoljna parafa kao znak saglasnosti ugovornih strana.

3. Tvrdnja odbrane: Zakon u BiH mora stupiti na snagu objavom u Službenom glasniku BiH, u skladu sa pravilima za izradu pravnih propisa.
Odbrana je tvrdila da zakon treba biti objavljen u Službenom glasniku BiH i da to treba biti učinjeno u roku od osam dana nakon što je zakon donesen. Sud je prihvatio ovu tvrdnju, ali je napomenuo da ova pravila važe samo za zakone koje donosi Parlamentarna skupština BiH. Za zakone koje donosi visoki predstavnik, to nije obavezno. Naime, visoki predstavnik ne mora obavezno objaviti svoje odluke u Službenom glasniku, već je to samo preporučeno, dok je, kako je naglasila sutkinja Uzunović, visoki predstavnik objavio zakon na zvaničnoj stranici OHR-a, čime je ispunio svoje zakonske obaveze. Također je utvrđeno da je visoki predstavnik jasno naveo datum kada zakon stupa na snagu.

4. Tvrdnja odbrane: Dodik je bio obavezan potpisati ukaz o objavi zakona u Službenom glasniku Republike Srpske prema članu 80, stav 4 Ustava Republike Srpske.
Odbrana je tvrdila da je Dodik morao potpisati ukaz o proglašenju zakona jer ga na to obavezuje Ustav Republike Srpske, jer je zakon usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Sud je ovaj argument odbio jer je u samom članu 80 stav 4 jasno navedeno da predsjednik Republike Srpske ima obavezu da potpiše ukaz o zakonu samo u slučaju kada je zakon ponovno usvojen u Narodnoj skupštini RS-a. Sud je istakao da je Dodik imao mogućnost, ali nije iskoristio pravo da zakon vrati Narodnoj skupštini na ponovno odlučivanje.

Na osnovu svih ovih tačaka, Sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da je Dodik svestan svojih prava i obaveza, te da je, svjesno i namjerno, prekršio zakone, potpisujući ukaze protivno onome što je zakon zahtijevao. Ovaj zaključak temelji se na činjenici da je Dodik imao pravnu mogućnost da postupa drugačije, ali nije iskoristio tu mogućnost.