Objava nove Nacionalne sigurnosne strategije Sjedinjenih Američkih Država izazvala je snažne reakcije u evropskoj i regionalnoj javnosti, ponajviše zbog poruka koje odstupaju od ustaljenih strateških okvira Washingtona. Prema analizi dopisnika iz SAD-a Ivice Puljića, dokument koji predstavlja ključni vanjskopolitički smjer administracije predsjednika Donalda Trumpa otvara pitanja dugoročne održivosti Evropske unije i NATO saveza — institucija koje su više decenija bile okosnica evropske sigurnosne arhitekture i istovremeno najbliži američki partneri.
Strategija, kako navodi Puljić, poziva na jačanje nacionalnih država i insistira na tome da evropske članice moraju preuzeti veći stepen odgovornosti za vlastitu odbranu. U dokumentu se kritikuju, kako se navodi, „nerealna očekivanja evropskih lidera“ u pogledu rata u Ukrajini, uz argument da kontinentalna sigurnost previše zavisi od američkog vojnog kišobrana. Ovaj stav označava nastavak političkog trenda započetog još 2016. godine, kada je Trumpova administracija počela naglašavati potrebu preusmjeravanja američkih resursa ka unutrašnjim prioritetima i jačanju nacionalnog identiteta.
Jedan od najkontroverznijih elemenata strategije jeste pozivanje na „domoljubne evropske stranke“, termin pod kojim dokument podrazumijeva političke strukture koje se protive ilegalnim migracijama, snažno insistiraju na nacionalnom identitetu i iznose rezerve prema ambicioznim klimatskim politikama. Puljić upozorava da se u praksi radi o desno-populističkim i radikalnim pokretima, čija retorika podsjeća na atmosferu 1930-ih godina, kada su nacionalističke ideologije u Evropi vodile ka sukobima i isključivosti. Prema njegovim riječima, romantiziranje ovih pokreta predstavlja rizik za kontinent koji već duže vrijeme prolazi kroz političke podjele, ekonomske izazove i sigurnosne pritiske.
U kontekstu Balkana, posebno Bosne i Hercegovine, ovakvi signali iz Washingtona izazivaju dodatnu zabrinutost. BiH je zemlja čija je unutrašnja stabilnost već krhka zbog složenog ustavnog uređenja, raširenog etničkog nadmetanja i političkog nepovjerenja. Puljić smatra da bi trendovi zatvaranja unutar nacionalnih identiteta, ako bi se prelili na region, mogli dodatno pogoršati postojeće tenzije. U zemlji u kojoj već dominira logika etničkih podjela, i u kojoj političke elite često koriste nacionalističku retoriku za očuvanje moći, ohrabrivanje separatističkih ili izolacionističkih narativa moglo bi dovesti do destabilizacijskih posljedica.
Osim političkih poruka, u strategiji se otvara i važna energetska tema — posebno relevantna za jugoistočnu Evropu. Prema Puljićevim navodima, SAD snažno podržavaju projekat Južne interkonekcije, koji bi Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku povezao novim plinovodom, čime bi se značajno smanjila ovisnost regiona o ruskom gasu. Projekat, procijenjene vrijednosti oko 500 miliona dolara, planira okupljanje američkih državnih institucija, privatnih investitora i energetskih kompanija.
Posebno se razmatra mogućnost produženja plinovoda prema Banjaluci, a zatim i prema Srbiji, što bi dugoročno moglo doprinijeti smanjenju ruskog energetskog i političkog utjecaja na zapadnom Balkanu. Takav razvoj događaja imao bi duboke geopolitičke implikacije: od ekonomskog pozicioniranja zemalja regiona do sigurnosnih odnosa i njihovog budućeg pravca između Istoka i Zapada.
Puljić naglašava da će u narednim godinama ključno biti kako će evropske zemlje, uključujući i BiH, odgovoriti na dva paralelna izazova: s jedne strane pritisak da preuzmu veću odgovornost za vlastitu sigurnost i političku stabilnost, a s druge nužnost da se odupru rastućim identitetskim i nacionalističkim napetostima koje podrivaju društvenu koheziju.
