Kako je Milošević pristao na pripajanje Sarajeva FBiH, a najtvrdoglaviji bio u pregovorima o Grbavici

Pregovori koji su se održali u američkom Daytonu između bosanskohercegovačke, srpske i hrvatske strane trajali su 21 dan, a jedno od najosjetljivijih pitanja bilo je upravo Sarajevo. Povodom Dana Grada Sarajeva prisjećamo se kako je glavni grad Bosne i Hercegovine na kraju ostao cjelovit.

Delegacija Republike Bosne i Hercegovine je na pregovore u Sjedinjene Američke Države krenula s nekoliko jasnih zahtjeva, među kojima je bio i zahtjev za očuvanjem cjelovitog Sarajeva. U početku pregovora razmatrano je rješenje prema kojem bi Sarajevo imalo status distriktu, sličan Washingtonu (D.C.), kako je kasnije zapisao Ivo Komšić, tadašnji član Predsjedništva BiH.

Iako su neki u srpskoj delegaciji inzistirali na podjeli Sarajeva na “srpsko Sarajevo” i “ostatak Sarajeva”, Slobodan Milošević nije bio tako čvrst u tom stavu, što se kasnije pokazalo ključnim za ishod pregovora.

Momčilo Krajišnik, ratni predsjednik Skupštine bosanskih Srba, rekao je da su Srbi tražili lokalnu vlast u općinama u kojima su Srbi većina, te svoju policiju. Međutim, Milošević je smatrao da je važniji aspekt bilo očuvanje ovlasti Republike Srpske nego teritorijalna podjela.

Krajnji prelomni trenutak dogodio se 18. novembra, kada je Richard Holbrooke, glavni medijator, razgovarao sa Miloševićem. Holbrooke je tada rekao Miloševiću da pitanje Sarajeva mora biti riješeno u Daytonu, na što je Milošević odgovorio: “Danas neću jesti dok ne riješim Sarajevo.” Kasnije tog dana, Milošević je nenajavljeno posjetio Holbrookea i rekao mu da je spreman riješiti pitanje Sarajeva. Prema Holbrookeovim riječima, Milošević je smatrao da je Izetbegović zaslužio Sarajevo jer ga nije napustio tokom rata.

Ipak, Milošević nije bio spreman odmah prihvatiti potpuno cjelovito Sarajevo pod Federaciju BiH. Zatražio je da se Grbavica i dijelovi Vogošće ostave pod kontrolom Srba. Kada su Holbrooke i Chris Hill otišli do Izetbegovića, bilo je jasno da on neće pristati na podjelu, što je postalo ključna tačka za dalji napredak pregovora.

Nakon toga, Holbrooke, Hill i general Wesley Clark ponovno su posjetili Miloševića, i počeli su detaljne pregovore o Sarajevo. Milošević je počeo popuštati kad su razmatrali svaki detalj karte, te je dogovoreno da Sarajevo ostane cjelovito. Kroz te pregovore, Milošević je na kraju pristao na cjelovito Sarajevo pod kontrolom Bošnjaka.

Pitanje Grbavice, koja je bila posljednja sporna tačka, predstavljalo je “konačnu pobjedu” za Bosnu i Hercegovinu. Haris Silajdžić, tadašnji član Predsjedništva BiH, prisjetio se kako je objašnjavao Miloševiću da bi bilo suludo dijeliti Grbavicu, koja je oduvijek bila neodvojivi dio Sarajeva. Nakon toga, Milošević je pristao i Grbavicu uključiti u cjelovito Sarajevo, što je značilo i pobjedu za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Nekoliko članova srpske delegacije, poput Radomira Lukića i Momčila Krajišnika, bili su ljuti zbog Miloševićevog pristanka na cjelovito Sarajevo, smatrajući da su se mogli postići drugačiji dogovori. Kasnije je Krajišnik izjavio kako nema simpatije prema Miloševiću zbog toga što je prihvatio Sarajevo Bošnjacima.

Pregovori u Daytonu završeni su 21. novembra 1995. godine, a postignuti su ključni dogovori koji su omogućili uspostavu mira u Bosni i Hercegovini, uključujući i status Sarajeva kao neodvojivog dijela Federacije BiH.