data-nosnippet>
Pred Srbijom se otvara raskrsnica: nastaviti putem autoritarizma ili konačno zakoračiti ka slobodi. Ne postoji više “zlatna sredina”. Studenti, koje su mnogi smatrali apolitičnima i pasivnima, podigli su glas. U državi u kojoj institucije ne funkcionišu, oni su pokazali da građanski otpor još postoji.
Sve je počelo prije osam mjeseci kada su studenti, potreseni tragedijom na novosadskoj željezničkoj stanici, tražili odgovornost. Korupcija je postala smrtonosna, a mladost više nije htjela da ćuti. Ubrzo su blokirani univerziteti, organizovani plenumi i formulisani jasni zahtjevi: istina, pravda i odgovorni da odgovaraju.
Zatražili su ono najosnovnije – da institucije rade svoj posao. Znali su da neće. Ali su htjeli da to svi vide. Nisu dopustili politizaciju, izbjegli su lidere svjesni zamke. Njihova snaga bila je u brojnosti, organizaciji i jasnoći.
Vrhunac je bio kada su formirali studentsku listu za izbore – i na njen vrh postavili rektora Beogradskog univerziteta, profesora Vladana Đokića. Čovjek bez opozicionog pedigrea, ali s integritetom i odlučnošću da stane uz studente. Za režim, to je bio znak uzbune.
Đokić je odmah postao meta napada. Vlast ga je označila kao “vođu pobune”. Iako mu nedostaje politička karizma, njegova staloženost i odbijanje da se povinuje izazvali su panične reakcije unutar režima.
Vučićev odgovor bio je predvidiv: udari na rektora, hajka na profesore, demonizacija protesta. Mediji bliski vlasti danima su širili propagandu, dok su se poslanici utrkivali u izjavama da bi sve trebalo “pohapsiti”.
Predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić ga je nazvala “sramotom nacije”. SNS poslanici su studente, rektora i dekane proglasili za “rušitelje poretka”. Optuženi su da su diskriminisali studente koji žele da uče. Vučić je čak tvrdio da su “hiljade napustile fakultete zbog njih”.
Nakon što su studenti zatražili i vanredne izbore, vlast je pojačala represiju. Uslijedila su privođenja, ucjene, najave otpuštanja, prijetnje zatvorima. Univerzitet je označen kao nova meta režima.
U zemlji gdje se istina kažnjava, a poslušnost nagrađuje, studenti su najopasniji element – jer su samostalni i jasni. I, što je najvažnije, u njima narod vidi nadu.
Vučić zna da se nešto promijenilo. Demonstracije možda jesu privremeno utihnule, ali bijes ispod površine ne jenjava. Oslanja se na posljednji bastion moći – silu. Policija, tužioci i sudije pod pritiskom; represija protiv profesora; medijska agresija bez prestanka.
Vučić sve češće govori o “bandi”, “huliganima”, “rušiteljima države”. Ali zna – država je već ozbiljno uzdrmana. I zna da nije Đokić taj koji ruši institucije – nego on sam, godinama unazad.
Jesen donosi neizvjestan ishod. Režim pokušava sve – od podmićivanja do prijetnji – ali studenti ne odustaju. Oni ne čekaju promjene, oni ih prave. I zato vlast paniči. Jer zna da više nema potpunu kontrolu nad narativom.
U zemlji gdje se moral pervertirao, a otpor proglašava izdajom – studenti i rektor stoje uspravno. I ne traže ništa drugo osim prava na pravdu. I zbog toga će ova jesen – htio to Vučić ili ne – biti politički presudna.
