Historijski susret nakon pola stoljeća
U ranim jutarnjim satima, oko dva sata iza ponoći, iranska delegacija sletjela je u vojnu bazu Nur Khan u pakistanskom Rawalpindiju. Iz starijeg aviona, kojim je upravljala iranska kompanija, na pistu su izašli visoki zvaničnici – među njima Mohammad Ghalibaf, koji se sedmicama nije pojavljivao u javnosti, te glavni diplomat Abbas Araghchi. Pratila ih je brojna delegacija, što je jasno ukazivalo na značaj misije.
Na aerodromu su ih dočekali visoki pakistanski zvaničnici, uključujući ministra vanjskih poslova Ishaqa Dara i generala Asima Munira, ključnu figuru političko-vojne strukture zemlje. Nekoliko sati kasnije, na isto mjesto sletjela je i američka delegacija predvođena potpredsjednikom JD Vanceom, uz Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera. Time je simbolično započeo jedan od najvažnijih diplomatskih dana u odnosima dviju država.
Napet početak i duboko nepovjerenje
Pregovori u Islamabadu označili su prvi direktni kontakt na visokom nivou između Sjedinjenih Američkih Država i Irana nakon gotovo 50 godina bez formalnih diplomatskih odnosa. Uprkos historijskom značaju susreta, atmosfera je od početka bila izuzetno napeta.
Glavni sastanci održani su u hotelu Serena, smještenom u strogo osiguranoj zoni glavnog grada. Uprkos dugim razgovorima i direktnim kontaktima između ključnih aktera, brzo je postalo jasno da postoje duboke razlike koje je teško premostiti. Najveći kamen spoticanja bio je status Hormuškog tjesnaca – strateški važnog pomorskog pravca.
Posrednička diplomatija i prvi pomaci
U ranim fazama pregovora dominirala je posrednička diplomatija. Pakistanski zvaničnici su preuzeli ulogu posrednika, prenoseći poruke između dvije delegacije koje su se smjenjivale u rezidenciji premijera.
U isto vrijeme, u javnost su počele curiti informacije o zahtjevima obje strane. Iran je insistirao na primirju na svim frontovima i odmrzavanju milijardi dolara imovine, dok su Sjedinjene Američke Države nastojale osigurati šire sigurnosne garancije.
Preokret se dogodio sredinom dana, kada su indirektni razgovori otvorili prostor za direktan susret. Susret ključnih predstavnika označio je prelazak u novu fazu pregovora, a atmosfera se privremeno ublažila.
“Biryani diplomatija” i tračak nade
Nakon početnih kontakata, delegacije su nastavile razgovore u nešto opuštenijem tonu. Pojavile su se i informacije da su učesnici zajedno večerali, što je simbolično nazvano „biryani diplomatijom“, prema tradicionalnom pakistanskom jelu.
U ovoj fazi pregovora uključeni su i tehnički timovi koji su radili na konkretnim pitanjima – od ekonomije i sankcija do nuklearnog programa. Prisustvo različitih struja unutar iranske delegacije, uključujući i tvrđe političke opcije, ukazivalo je na pokušaj postizanja unutrašnjeg konsenzusa.
Rezultat tog procesa bio je načelni dogovor o prekidu vatre i osnovama regionalne sigurnosti, što je probudilo nadu u mogući sporazum.
Hormuški tjesnac kao ključni problem
Ipak, optimizam nije dugo trajao. Kako su pregovori odmicali, pitanje kontrole nad Hormuškim tjesnacem ponovo je izbilo u prvi plan i postalo glavna prepreka.
Iran je tražio promjene u načinu upravljanja tim područjem, dok su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici insistirali na potpunoj slobodi plovidbe. Prijedlozi o zajedničkom upravljanju nisu prihvaćeni, što je dovelo do zastoja u pregovorima.
Pregovori do duboko u noć
Uprkos blokadi, delegacije nisu napustile pregovore. Razgovori su se nastavili do kasno u noć, što ukazuje na to da, uprkos razlikama, postoji određena spremnost za nastavak dijaloga.
Pakistan je u međuvremenu održavao kontakte s drugim važnim akterima, uključujući regionalne i globalne sile, pokušavajući stabilizirati proces i spriječiti potpuni kolaps pregovora.
Iako konačan dogovor nije postignut, sam nastavak razgovora predstavlja važan signal da diplomatski kanali ostaju otvoreni, čak i u jednoj od najnapetijih međunarodnih kriza današnjice
