data-nosnippet>
Očekivalo se, i dan danas se očekuje, da žrtve same savladaju sve probleme i postanu nova, bolja bića, poput Milorada Dodika. Čini se da smo zadržali mnogo loših navika iz vremena rata. Jedna od tih navika jeste ovisnost o humanitarnoj pomoći, koja je trajala dugo nakon što je rat formalno završen. Naravno, bili smo oštećeni; fizički i duševno povrijeđeni, bilo nam je potrebne pomoći. Neki ljudi i danas trebaju pomoć, i tu ne mislim samo na ratne vojne invalide ili civilne žrtve rata, već na sve žrtve. Međutim, niko ne vodi računa o žrtvama. Očekivalo se, i dan danas se očekuje, da žrtve same prevaziđu sve nedaće i postanu nova bića, kao što je postao Milorad Dodik. Ako zanemarimo prave žrtve, ljude koji su izgubili svoje najbliže, logoraše, žene koje su bile silovane, one bez dijelova tijela i duše (a takvih je zaista mnogo), onda bi za sve ostale trebalo vrijediti da su se oslobodili negativnih uticaja rata.
Međutim, jedna stvar koju smo usvojili, a koja je duboko ukorijenjena u društvu, jeste osjećaj da nam neko nešto duguje. Taj osjećaj da svi oni koji nisu prošli kroz rat, i koji nisu osjetili bol koju smo mi osjetili, nešto duguju onima koji su pretrpjeli. I tu nismo u potpunosti u krivu. Naša kolektivna trauma i osjećaj da nas neko mora “osloboditi” od tog tereta, pogotovo oni koji su, poput našeg poznatog pisca, pobjegli iz Sarajeva jer se bojao granata, a nisu bili izloženi stvarnoj opasnosti koju su živjeli obični ljudi, postao je duboko ukorijenjen. Njegov strah je bio svetinja, a naš nebitan, jer mi smo bili “potrošna roba”. Mi smo oni čija imena zvuče strano i čudno, oni koji su preživjeli i gubitke najbližih, oni koji su hodali kroz ruševine. Mi smo oni koji su bili zaboravljeni u šumama, naselima, gdje su krave tužno mučale i gdje smo jedino društvo imali u obliku ovaca i krava.
Zapravo, imali smo posebno osjećaj da nam stranci nešto duguju, ali se dobro sjećam kako su nam stranci pomagali. Na primjer, kao student s ozbiljnim tjelesnim povredama (kao vojnik), nekoliko puta sam dobio novčanu pomoć od austrijske organizacije WUS. Sjećam se kada sam prvi put dobio 800 maraka, što je tada bio pravi luksuz. Takvu pomoć sam dobio više puta, ali ono što je bilo interesantno jeste da je bilo i mnogo drugih inicijativa pomoći. SDA je godinama dijelila mjesečne stipendije svim studentima i studentkinjama iz Krajine. No, stranci su najviše pomagali i to iz svojih geopolitičkih interesa, a ne iz čistog altruizma.
Pored toga, u nama je ostala duboka želja da se stalno oslanjamo na druge, da čekamo tuđu pomoć, čak i kada bismo trebali sami da se osnažimo. Najgore je što je takva želja postala usađena i u zakone. Stranci su postali nezamjenjivi. A stranci su nam, zapravo, i pisali Ustav u vojnoj bazi. Teško je bilo očekivati da ćemo se razviti u normalnu državu bez ikakvih posebnih potreba, jer je naš Ustav bio proizveden prema njihovim željama. Takav ustav, koji su nam “poklonili” stranci, stvorio je uslove u kojima naši političari nisu bili sposobni da se oslobode utjecaja stranaca. Na kraju, sve ovo je imalo i političke posljedice. Iako su neki strani lideri, poput lorda Owena, upozoravali nas da ne sanjamo snove o pomoći Zapada, on je u pravu. Zapad nam je pomogao samo kada smo prošli kroz genocid, ali ni tada nismo dobili adekvatnu pomoć. Nismo dobili vojnu ili političku podršku, a još manje moralnu. Nismo dobili pravo da uzvratimo zločin genocidom kao što su to Zapadni lideri učinili Izraelu, koji je sada ima pravo na osvetu.
Glavna poenta koju želim istaći je da, kada je međunarodni poredak srušen kao ledenica pod proljetnim jugom, postaje apsurdno očekivati od SAD-a, EU ili bilo koje druge zapadne sile da nam garantuju egzistenciju BiH. Taj međunarodni poredak je nestao od trenutka kada su zapadni lideri odobrili genocid nad Palestincima. To nije bila samo šutnja, to je bila aktivna podrška genocidu. Zapanjujuće je da se takav genocid još uvijek ohrabruje, dok se, istovremeno, našu zemlju ostavlja u potpunosti zaboravljenu.
Nisam član Predsjedništva BiH, pa imam pravo na vlastite deluzije, ali mislim da to pravo ne bi trebao imati član Predsjedništva BiH, koji je izabran glasovima ljudi koji nemaju drugu domovinu osim ove. I taj isti član sada pokušava uvjeriti javnost da su nam zapadne sile dale sigurnosne garancije. Međutim, te garancije su samo verbalne, i nemaju nikakvu pravnu vrijednost. Reakcija administracije SAD-a na presudu Miloradu Dodiku bila je smiješna. Kao da su jedva sastavili izjavu, koja ni na što ne obavezuje, i koja nije imala nikakvu oštrinu, kakvu bismo očekivali od State Departmenta, naročito kada je riječ o ugrožavanju Ustava, koji je zapravo bio pisan u njihovoj vojnoj bazi. Umjesto toga, dobili smo mlako saopštenje kako su primili presudu k znanju. To nam jasno pokazuje da je BiH ostavljena da se nosi sa svojim problemima bez stvarne pomoći.
Ako neko želi i dalje da sanja snove o tome kako će Zapad spasiti našu zemlju, ima moju podršku, ali neću biti tu da pomognem kada se probudimo u novoj realnosti, koja će biti možda secesija manjeg entiteta. Poznavao sam mnoge ljude koji su aprila 1992. godine “sanjali snove” o tome kako nisu za rat, kako ništa nisu skrivili, kako ih “njihove komšije” neće napasti… A svi su završili ubijeni, silovani ili u logorima. Samo su željeli “sanjati snove”.
Opasno je kada član Predsjedništva BiH javno sanja snove i uvjerava nas kako je opstanak naše zemlje neupitan, jer je na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu dobio “sigurnosne garancije” od zapadnih lidera. Svijet kakav smo poznavali, prestao je postojati. Nema više sigurnosti u onome što smo smatrali stabilnim. Niko ne može jamčiti opstanak BiH na osnovu garancija koje su ništa drugo nego pusta obećanja. Ako sam bio član Predsjedništva BiH, ja bih išao u posjete onim zemljama koje nam mogu pomoći, kao što je, primjerice, Turska, i tražio bih pomoć, i to prvenstveno vojnu.
