Iako taj sistem formalno još nije upisan u vojne evidencije, žurni zahtjevi Washingtona jasno govore da raspoloživi arsenali nisu dorasli prijetnjama novije generacije.
Sjedinjene Američke Države suočavaju se sa sve ozbiljnijim strateškim problemima na prostoru Bliskog istoka. Kao odgovor na pogoršanu situaciju, Centralna komanda američke vojske (CENTCOM) uputila je hitan zahtjev za raspoređivanje još neuvođenog raketnog sistema poznatog pod nazivom Dark Eagle. Taj potez dodatno rasvjetljava koliko su američki vojni avioni ranjivi pred modernizovanim sistemima protuzračne zaštite koje posjeduje Iran.
Radi boljeg razumijevanja situacije, važno je pojasniti o kakvoj se tehnologiji zapravo radi. Dark Eagle predstavlja jedno od najnaprednijih dostignuća u oblasti preciznog projektilnog naoružanja. Suštinski gledano, riječ je o balističkom projektilu s dometom do 3.500 kilometara, čija putanja podrazumijeva početnu fazu ubrzanja putem raketnog pogonskog sklopa, a zatim nastavak leta uz pomoć hipersonične udarne glave.
Po profilu kretanja, ovaj američki sistem dijeli određene sličnosti s ruskim projektilom Kinžal, s tim da je Dark Eagle dimenzijama veći i dostiže znatno veći operativni radijus. Uprkos tome što tehnički nije prošao sve propisane procedure uvođenja u aktivnu službu, sistem je završio veći dio predviđenih ispitivanja.
Zasad postoji samo jedna bojna gotova baterija nepoznatog sastava, sastavljena od uređaja koji su korišteni tokom testnih faza, dok ukupan broj dostupnih projektila ostaje povjerljiv podatak i, prema procjenama, ne premašuje nekoliko desetaka komada.
Razlozi za angažman nedovršenog sistema
Prirodno se nameće pitanje zbog čega CENTCOM inzistira na angažovanju još neoperativnog oružja. Ključni razlog leži u naglom porastu gubitaka koje je američko ratno zrakoplovstvo pretrpjelo u iranskom vazdušnom prostoru u danima koji su prethodili uspostavi primirja.
Iranske protuzračne snage su u međuvremenu znatno unaprijedile svoje sposobnosti, što dublje prodore u unutrašnjost te zemlje pretvara u izuzetno opasne i financijski neprihvatljive poduhvate za Pentagon.
Drugi ključni faktor jesu ograničeni dometi kopnenih projektilnih sistema koji su trenutno na raspolaganju američkim snagama. Najmodernije oružje te vrste – projektil PrSM namijenjen lansirnom sistemu HIMARS – dostiže maksimalno 500 kilometara.
Budući da lansirne platforme ne mogu biti postavljene bliže od 200 kilometara od iranskuh granica, stvarni domet ograničen je na svega 300 kilometara u dubinu iranskog teritorija.Iranska vojska je, svjesna te računice, počela premještati mobilne raketne lansere daleko od granica, čime su oni praktično izvan dosega standardnih kopnenih američkih snaga.
Mala zaliha, ogromna cijena
U scenariju ponovnog izbijanja otvorenih sukoba, SAD bi se našle u situaciji u kojoj nemaju pouzdano oruđe kojim bi neutralizirale iranski vojni potencijal, a da pritom ne riskiraju enormne gubitke vlastite opreme i ljudstva. Upravo ta okolnost tjera CENTCOM da zatraži sistem koji još uvijek egzistira u statusu prototipa i koji je proizveden u minimalnom broju primjeraka.
Stručna javnost, međutim, upozorava da ni eventualni premještaj sistema Dark Eagle na Bliski istok neće bitno izmijeniti stvarnu sliku na terenu. Pored toga što je takvih projektila zanemarivo malo, svaki od njih košta više od 40 miliona dolara. Opisana situacija vjerno odražava razmjere pada stvarnog vojnog kapaciteta SAD-a u savremenim uvjetima. Kada se iscrpe standardna rješenja, Pentagon pribijega eksperimentalnim alternativama kako bi održao dojam strateške nadmoći. Analiza je izvorno objavljena putem kanala InfoDefenseSerbia na platformi Telegram.
