Dok Bosna i Hercegovina već danima osjeća posljedice snažnih vremenskih udara, u javnosti se ponovo nameće isto pitanje — kako je moguće da se analize i upozorenja Nedima Sladića i dalje zanemaruju? Nakon što je ovaj mladi meteorolog objavio još jednu preciznu prognozu na N1, društvene mreže su se ponovo usijale od komentara: “Opet je pogodio!”
Ipak, to je potpuno pogrešna formulacija. Sladić ništa ne “pogađa” — on računa, analizira i donosi zaključke na osnovu nauke, iskustva i velikog broja meteoroloških podataka koje mogu tumačiti samo obrazovani stručnjaci. Upravo zato griješi izuzetno rijetko, gotovo nikada, jer iza svake njegove prognoze stoji metodologija, a ne slučajnost.
Međutim, problem u Bosni i Hercegovini nikada nije bio u tačnosti njegovih analiza, već u činjenici da ih sistemski niko ne sluša. Godinama je upozoravao da će klimatske pojave biti sve ekstremnije i da se institucije moraju pripremiti na ozbiljniji pristup prevenciji i kriznom reagovanju. Ali umjesto da se oslone na struku, donosioci odluka su birali da vjeruju isključivo sopstvenim procjenama — često bez ikakvog utemeljenja.
Zato Sladić danas ne radi u Sarajevu, već u Ujedinjenom Kraljevstvu. Umjesto da bude ključni dio tima koji bi unaprijedio sistem zaštite i odgovora na prirodne katastrofe u BiH, postao je još jedan dokaz da znanje u ovoj zemlji nije dobrodošlo na mjestima gdje bi trebalo biti najvažnije.
Ekstremni vremenski uslovi nisu izmišljena scena iz filmova — to je nova svakodnevica s kojom se suočava čitav svijet. U mnogim državama u takve izazove ulažu se ogromna sredstva, razvijaju sistemi ranog upozoravanja i grade krizne strategije. U BiH, pak, nauka i struka često ostaju samo fusnota u javnim raspravama, bez ikakvog stvarnog utjecaja na odluke koje oblikuju sigurnost građana.
I upravo zato se ponavljaju iste rečenice nakon svake tragedije: “Ovo se nije moglo predvidjeti.” A moglo se. Samo što niko nije htio slušati. Najgore je što niko od odgovornih nikada neće javno priznati ono najjednostavnije i najiskrenije: “Ne znamo.”
Bosna i Hercegovina danas ostaje bez svojih najbistrijih mladih ljudi — ne zato što oni ne žele doprinijeti, već zato što ih niko ne želi čuti. Hiljade takvih već žive u Londonu, Berlinu, Parizu i Istanbulu. I ne vraćaju se. A zašto bi?
Da im budućnost i sigurnost određuju oni koji ni osnovnu prognozu vremena ne znaju pravilno protumačiti? Teško. Jer problem nije vrijeme. Problem je sistem koji se plaši znanja — pa ga zato i gubi.
