Iranska vojna strategija ne oslanja se prvenstveno na preciznost zapadnih sistema naoružanja, već prije svega na veliki broj projektila i sposobnost masovnih napada.
Analitičari upozoravaju da upravo ta strategija predstavlja jednu od glavnih zabrinutosti zapadnih obavještajnih službi.
Hipersonična prijetnja
Posebnu pažnju privlači razvoj hipersoničnih projektila, među kojima se često spominje raketa Fatah. Ovi projektili navodno su dizajnirani da lete brzinama većim od pet Maha, odnosno više od pet puta brže od brzine zvuka.
Takva brzina, u kombinaciji s mogućnošću manevrisanja tokom leta, otežava njihovo presretanje čak i za najnaprednije sisteme protivzračne odbrane.
Stručnjaci navode da bi hipersonične rakete mogle predstavljati ozbiljan izazov za odbrambene sisteme poput izraelskih Iron Dome (Gvozdena kupola) i Arrow (Strijela), koji su prvenstveno razvijeni za presretanje klasičnih balističkih projektila.
Strategija “zasićenja”
Međutim, mnogi vojni analitičari smatraju da najveća snaga Irana nije pojedinačni projektil, već sposobnost da u kratkom vremenu lansira veliki broj raketa.
Ova taktika poznata je kao “zasićenje protivzračne odbrane”, pri čemu se istovremenim lansiranjem stotina projektila pokušava preopteretiti i probiti odbrambene sisteme protivnika.
Takav pristup može predstavljati ozbiljan izazov čak i za napredne odbrambene mreže, jer svaka protivraketna baterija ima ograničen broj presretača i kapacitet obrade ciljeva.
Geopolitičke implikacije
Zbog toga stručnjaci ističu da iranska vojna doktrina kombinuje velike količine projektila, različite tipove raketa i bespilotne letjelice, čime nastoji stvoriti višeslojni pritisak na protivničke odbrambene sisteme.
U kontekstu trenutnih napetosti na Bliskom istoku, takve sposobnosti dodatno povećavaju zabrinutost zbog potencijalne eskalacije i složenosti eventualnih vojnih sukoba u regiji.