Sastanak lidera vladajuće koalicije u Federaciji Bosne i Hercegovine sa američkim otpravnikom poslova Johnom Ginkelom donio je značajan zaokret u realizaciji projekta Južne plinske interkonekcije. Prema postignutom dogovoru, finansiranje i upravljanje ključnim energetskim koridorom preuzeće američke privatne kompanije, čime je otvoren put za depolitizaciju jednog od najosjetljivijih infrastrukturnih projekata u državi.
Ovaj pristup, kojeg podržava i Washington, trebao bi eliminisati višegodišnje blokade, pritiske i konkurentske ambicije domaćih političkih aktera, s obzirom na to da američke firme neće biti ni pod čijim lokalnim političkim utjecajem. Ipak, uprkos vidljivoj podršci međunarodne zajednice, predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, iskoristio je trenutak da ponovo otvori pitanje ustavnog preuređenja države i tzv. „Dejtona 2“, što je odmah skrenulo pažnju sa energetskog dogovora na političku retoriku.
Čović je nakon sastanka izjavio da bi „treći entitet“ bio rješenje koje osigurava stabilnost i pravedniji ustavni poredak. Zanimljivo je da je samo nekoliko dana ranije govorio znatno mekšim tonom, poručujući da mu nije prioritet otvaranje novih teritorijalnih podjela. Promjena retorike analitičarima djeluje kao namjerno pojačavanje političkog pritiska, posebno u trenutku kada američki model upravljanja Južnom interkonekcijom direktno isključuje mogućnost kontrole HDZ-a nad ventilima i gasnim tokovima koji bi dolazili u Federaciju.
Stručnjaci smatraju da Čovićevo oživljavanje teme trećeg entiteta nije rezultat realne strategije, već pokušaj da se u javnosti stvori utisak kako HDZ ipak drži „političke adute“ u rukama. Takva retorika najčešće ima dvostruku svrhu: mobilizaciju vlastitog biračkog tijela i destabilizaciju povjerenja među političkim protivnicima, posebno u bošnjačkoj političkoj javnosti, gdje se svaka priča o teritorijalnim preustrojstvima doživljava kao prijetnja.
Sam projekat Južne interkonekcije već godinama je predmet nadmudrivanja. Hrvatska strana i Čovićev politički blok ranije su insistirali na formiranju vlastite kompanije sa sjedištem u Mostaru, u kojoj bi Elektroprivreda HZHB i hrvatski Plinacro imale 66% vlasništva. Time bi HDZ stekao gotovo kompletnu kontrolu nad dotokom plina prema dijelovima Federacije, a posebno prema Sarajevu. U političkom smislu, to bi značilo i potencijalni instrument pritiska — mogućnost da se energetska sigurnost glavnog grada veže za političke kalkulacije Mostara.
Međutim, američki prijedlog u potpunosti mijenja logiku projekta. Koncesija se prepušta američkim investitorima koji nemaju lokalne političke interese, a time ni motiv da služe kao produžena ruka domaćih stranaka. To predstavlja svojevrsni presjek dugogodišnjih pokušaja HDZ-a da osigura energetsku polugu moći i jača vlastitu poziciju kroz sektor plina.
Trenutni model, koji Washington vidi kao jedino funkcionalno rješenje, zaobilazi BH Gas, sprečava jednostranu dominaciju bilo koje političke grupacije i uklanja mogućnost ucjenjivanja bilo kojeg dijela Federacije. Energetska infrastruktura tako postaje profesionalizovana, umjesto da bude dio etničko-političkih nadmetanja koja godinama koče razvoj države.
U međunarodnim krugovima ovaj potez se tumači kao jasan znak da SAD žele stabilnost i predvidljivost, te da nisu spremne tolerisati modele koji bi doveli do novog institucionalnog raslojavanja ili oživljavanja ideja o trećem entitetu. Čovićeve izjave iz tog ugla više liče na ishitren pokušaj vraćanja političke težine nego na realistično planiranje ustavnih promjena.
Južna interkonekcija tako postaje ne samo infrastrukturni projekat, nego i politička prekretnica – simbol namjere američke diplomatije da smanji prostor za energetske manipulacije i ograniči mogućnost da se vitalni resursi koriste kao poluge pritiska u unutrašnjim odnosima u Federaciji BiH.
