Presuda vođama OVK mijenja političku sliku u regionu: Šta sada može učiniti Beograd?
Presuda Specijalizovanih vijeća Kosova u Hagu protiv bivših čelnika Oslobodilačke vojske Kosova ponovo je otvorila pitanje odnosa Srbije prema ratnim zločinima, Kosovu i međunarodnoj pravdi. Hashim Thaçi i Jakup Krasniqi osuđeni su na po 25 godina zatvora, Kadri Veseli na 18, a Rexhep Selimi na 13 godina. Riječ je o prvostepenoj presudi, što znači da osuđeni imaju pravo žalbe.
Sud je utvrdio njihovu odgovornost za ratne zločine, uključujući ubistva, mučenje, okrutno postupanje i nezakonita pritvaranja. Istovremeno, nisu proglašeni krivima po šest tačaka optužnice koje su se odnosile na zločine protiv čovječnosti.
Presuda je posebno zanimljiva zbog ranijih izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On je krajem augusta govorio da očekuje uglavnom oslobađajuću presudu za Thaçija, odnosno kaznu koja bi približno odgovarala vremenu provedenom u pritvoru od 2020. godine. Konačna odluka bila je znatno drugačija.
Vučićeva procjena nije se ostvarila
Nakon što su stigle informacije o presudi, Vučić je govorio o promjeni procjena i drugačijim signalima koje je dobio u razgovorima s međunarodnim zvaničnicima. Prema njegovim riječima, ranije informacije upućivale su na blaži ishod, dok su kasniji kontakti pokazali mogućnost mnogo strožih kazni.
Ostalo je, međutim, nejasno na osnovu kojih konkretnih podataka su takve procjene napravljene. Sama presuda pokazala je da očekivanja koja je predsjednik Srbije ranije javno iznio nisu bila tačna.
Politički gledano, Beograd sada ima mogućnost da presudu predstavi kao potvrdu dugogodišnjih tvrdnji o zločinima pripadnika OVK nad Srbima i drugim žrtvama. Istovremeno, pitanje ranije pogrešne procjene može biti potisnuto u drugi plan snažnom političkom i emotivnom reakcijom na kazne.
Presuda može postati nova tema u dijalogu Beograda i Prištine
Iako sudska odluka sama po sebi ne mijenja status Kosova niti pregovarački okvir između Beograda i Prištine, njen politički uticaj mogao bi biti značajan.
Srbija bi presudu mogla koristiti kao argument u razgovorima o položaju kosovskih Srba, njihovoj sigurnosti i ranije preuzetim obavezama. Međutim, takva upotreba presude predstavlja politički izbor, a ne njenu neposrednu pravnu posljedicu.
S druge strane, reakcije na Kosovu vjerovatno će biti snažne. Thaçi, Krasniqi, Veseli i Selimi za veliki dio kosovskih Albanaca predstavljaju važne figure perioda borbe za nezavisnost. Zbog toga će dio javnosti presudu doživjeti kao težak udarac na političko naslijeđe te generacije.
Problem nastaje kada presude postanu dio nacionalnih obračuna
Širi problem regiona nije samo u tome kako će Beograd i Priština reagovati na ovu presudu, već i u načinu na koji društva tumače sudske odluke.
Na Balkanu se presude za ratne zločine često posmatraju kroz nacionalni okvir. Kada je osuđen pripadnik druge strane, odluka se predstavlja kao potvrda vlastitih stradanja. Kada se presuđuje pripadniku vlastite zajednice, često se traže objašnjenja o političkoj pozadini procesa.
Takav pristup otežava suočavanje s prošlošću. Sud treba utvrđivati individualnu krivičnu odgovornost, dok političari i javnost presude često pretvaraju u šire rasprave o cijelim narodima.
Upravo je zato važno naglasiti da presuda protiv četvorice bivših vođa OVK nije presuda kosovskom narodu, niti automatska ocjena svih pripadnika te organizacije. Isto tako, utvrđivanje zločina nad Srbima ne može biti razlog za kolektivno pripisivanje krivice Albancima.
Slučaj Mladić dodatno pojačava političku dilemu
U kontekstu reakcija Srbije na presudu posebno se nameće i pitanje odnosa prema pravosnažno osuđenim ratnim zločincima iz vlastitog političkog i nacionalnog prostora.
Ratko Mladić, koji je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Bosni i Hercegovini, nakon smrti je ispraćen u Beogradu uz prisustvo dijela političkog establišmenta i uz vojne počasti.
Zbog toga se ponovo otvorilo pitanje može li jedna država istovremeno insistirati na pravdi za žrtve pripadnika OVK, a prema vlastitim pravosnažno osuđenim ratnim zločincima imati drugačiji odnos.
To pitanje nije samo srbijansko. Sličan obrazac postoji širom Balkana, gdje se ratna prošlost često koristi kao politički instrument umjesto kao osnova za ozbiljno suočavanje s činjenicama.
Šta slijedi?
Najizglednije je da presuda neće dovesti do velike političke promjene preko noći. Mnogo je realnije očekivati snažne političke reakcije u Srbiji i na Kosovu, uz pokušaje obje strane da odluku uklope u vlastite političke narative.
Za Beograd presuda može predstavljati priliku da ponovo otvori pitanje srpskih žrtava i položaja Srba na Kosovu. Za Prištinu ona predstavlja težak udarac dijelu političkog naslijeđa bivših lidera, ali ne mijenja pravni status Kosova.
Dugoročno, međutim, važnije pitanje ostaje izvan dnevne politike: mogu li društva u regionu prihvatiti da se ratni zločini ne mjere prema tome ko ih je počinio, nego prema onome što se zaista dogodilo?
Ako se isti standard bude primjenjivao na sve žrtve i sve počinioce, sudske presude mogu postati dio procesa suočavanja s prošlošću. Ako se budu koristile samo za potvrđivanje vlastitih političkih stavova, one će nastaviti produbljivati podjele koje region nosi već decenijama.