Nakon višesedmične posjete Strazburu i Washingtonu, predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić oglasila se putem društvenih mreža. Njeno saopćenje prenosimo u cjelosti.
„Ja nisam vjernica, ili barem ne u smislu da mogu dosljedno slijediti, zastupati ili zagovarati svete knjige. Moja posvećenost ravnopravnosti, duboko vjerujući i u lično, individualno, ali i kolektivno dostojanstvo ljudi i naroda, zasniva se na snažnom ideološkom uvjerenju da su ljudska prava neodvojiv dio naše ljudskosti.
Zbog toga osjećam prvenstveno ljudsku, ali i političku odgovornost da informišem i upozorim na niz opasnih pojava kojima svjedočimo u Bosni i Hercegovini, ali i onima koje sam u prethodnom periodu imala priliku vidjeti iza zatvorenih vrata.
Islamofobija kao političko sredstvo nije nova pojava. Fašizam također nije novost. U godinama kada bismo se trebali pripremati za obilježavanje 100 godina od pobjede nad fašizmom, mi se, nažalost, suočavamo s potrebom nove borbe za iste ciljeve, protiv politika za koje se vjerovalo da su trajno poražene.
Tokom proteklih sedmica boravila sam u Strazburu i Washingtonu, a uskoro ću boraviti i u Briselu.
Kada u prostoriji sa brojnim zvaničnicima američkog State Departmenta čujete bojažljivo i nelagodno izgovorene riječi da je njihov zadatak, pod rukovodstvom aktuelne američke administracije, zaštita hrišćana; kada u prisustvu drugih američkih zvaničnika delegacija iz Bosne i Hercegovine, koja poznaje samo jedan jezik – jezik mržnje, iznosi niz degutantnih islamofobičnih neistina o Bosni i Hercegovini – dok ista ta administracija istovremeno očekuje ostvarenje svojih ekonomskih interesa u toj istoj zemlji, u kojoj živi značajan broj pripadnika vjere koju njihovi gosti dehumaniziraju, tada je jasno da se radi o problemu daleko većem od dnevno-političkih rasprava.
Kada lokalni mediji s posebnim uvažavanjem pišu o vezama pojedinih političkih aktera iz Bosne i Hercegovine sa Netanyahuom i Orbanom, legitimno je zapitati se da li bi se uspjehom smatralo i to da se probosanskohercegovački lideri sastaju s ljudima koji su svoje autokratske karijere izgradili na islamofobiji i ksenofobiji? Da se uz osmijehe fotografišu i govore o zajedničkim vrijednostima?
Jer nije teško sastati se s kabinetom gospodina Netanyahua – potrebno je samo biti spreman preskočiti preko dječijih tijela. Drugim riječima, sve je lakše kada nemate kičmu, jer se tada možete saviti u oblik koji situacija zahtijeva.
U isto vrijeme, Evropska unija za glavnog pregovarača iz Bosne i Hercegovine predlaže osobu koja je u Washingtonu protekle sedmice evropski put BiH proglasila mrtvim i pozvala Srbe da se okrenu Izraelu, Mađarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Komesarka za pregovarača želi članicu tima koji je sinoć imao poruku za „balije u Sarajevu“.
I dalje zagovaram, i uvijek ću zagovarati, evropsku Bosnu i Hercegovinu. Ali ću, za razliku od pojedinih evropskih zvaničnika, insistirati na stvarnim evropskim standardima i vrijednostima evropskog puta.
Ostaje ključno pitanje – gdje se nalazi politički i ekonomski interes Bosne i Hercegovine? Duboko vjerujem da taj interes mora uključivati i dostojanstvo i samopoštovanje. To nije bezrazložna bahatost, niti umišljena slika vlastite snage, niti lažni optimizam, ali ni oslanjanje isključivo na ulogu žrtve. Samopoštovanje samo po sebi nije dovoljno, ali predstavlja nužan početak.
Kao što je definisanje zajedničkog cilja probosanskih snaga sljedeći neophodan korak.
Ako američki investitor želi ulagati i ostvarivati profit u Bosni i Hercegovini, tada ni investitor ni administracija koja stoji iza njega ne mogu podržavati ljude koji upućuju poruke poput „balijama u Sarajevu“. Ako moji sugrađani u Republici Srpskoj, kao i širom Bosne i Hercegovine, žele evropsku budućnost, tamo nas ne mogu voditi fašisti, islamofobi i ksenofobi. To je minimum neophodnog standarda.
Civilizacijskog.
Svi vijenci položeni od normandijskih plaža, preko sarajevske Vječne vatre, do mjesta stradanja miliona ljudi širom Evrope, nisu bili dovoljni da nas trajno spriječe da ponovo posežemo za fašizmom, ksenofobijom i drugim oblicima mržnje kojima umanjujemo druge kako bismo uveličali sebe.
Ali ima i nas koji smo iz historije nešto naučili. I ima nas sasvim dovoljno.“
