Kada je Milorad Dodik krenuo u destabilizaciju ustavno-pravnog sistema Bosne i Hercegovine, njegov plan je zavisio od promjene međunarodnih okolnosti – promjene koja se nije dogodila, već ga je dovela u direktan sukob sa zapadnim državama.
Dodik je polagao nade u pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, vjerujući da će tada doći do ukidanja američkih sankcija i da će ga Washington početi tretirati kao legitimnog političkog aktera. U takvom scenariju, očekivao je i podršku dijela evropskih država za svoje poteze usmjerene protiv ustavnog poretka BiH.
Međutim, situacija se razvila suprotno njegovim očekivanjima – njegova međunarodna pozicija postajala je sve teža.
Zbog proceduralnih prepreka unutar Evropske unije, gdje su za uvođenje sankcija potrebni glasovi svih članica, a Mađarska na čelu s Viktorom Orbanom štiti Dodika, Unija nije mogla uvesti zajedničke mjere. Ipak, neke zemlje odlučile su djelovati samostalno.
Njemačka, kao vodeća ekonomska sila EU, bila je prva koja je uvela sankcije Miloradu Dodiku, ali i Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću. Ubrzo nakon toga, slične mjere donijela je i Austrija, čime su prvi put članice EU javno svrstale Dodika među političare koji su isključeni iz redovnog političkog dijaloga.
Poljska i Litvanija su se također pridružile ovom pristupu, dok je Nizozemska, iako nije uvela vlastite sankcije, poručila da će se zalagati za obustavu evropskih finansijskih sredstava za projekte u Republici Srpskoj.
Dodatni udar stigao je kroz objavljeni non-paper koji su zajednički pripremile Njemačka i Francuska, u kojem su Dodik, Stevandić i Višković navedeni kao sagovornici s kojima više nije moguće voditi politički dijalog. Dokument također predviđa prekid finansijske podrške za entitet Republika Srpska.
Sama činjenica da su ovaj dokument zajedno potpisale Berlin i Pariz pokazuje da Dodik više ne uživa ni povjerenje francuske administracije.
Dodikova nada u novi globalni poredak i potpuni zaokret američke politike s povratkom Trumpa sve je manje realna. Poruke iz Sjedinjenih Američkih Država pokazuju da do takve radikalne promjene kursa neće doći, a i u najboljem slučaju za Dodika, SAD bi jednostavno mogao pokazivati manje interesovanja za BiH – što ostavlja prostor Evropskoj uniji da preuzme aktivniju ulogu.
Evropske mjere i sankcije pokazuju da se Dodik više ne doživljava kao partner za razgovor, već kao politički faktor koji ugrožava stabilnost.
Ipak, ovi vanjski pritisci ne bi smjeli biti povod za euforiju među političarima koji se smatraju braniteljima države. Glavna poruka jeste da Bosna i Hercegovina mora sama djelovati kako bi zaštitila svoj poredak. To znači da nadležne institucije moraju obaviti svoj posao, primijeniti zakon na cijeloj teritoriji i sprovesti naloge koje je izdao Sud Bosne i Hercegovine, uključujući i procesuiranje osumnjičenih iz vrha entitetske vlasti.
Vanjski pritisci su pozitivan signal, ali konačni ishod zavisi isključivo od snage i odlučnosti domaćih institucija.
