Iran raspolaže jednim od najvećih raketnih arsenala na Bliskom istoku, a prema procjenama Central Command iz 2022. godine ta zemlja posjeduje više od 3.000 balističkih projektila različitog dometa. Međutim, ono što posebno zabrinjava sigurnosne krugove u Izrael i Sjedinjene Američke Države nije samo broj raketa, već infrastruktura iz koje se one mogu lansirati — kompleksan sistem podzemnih vojnih baza smještenih duboko unutar planinskih masiva širom zemlje. Analizu o toj mreži nedavno je objavio španski dnevnik El País, pozivajući se na vojne stručnjake i dostupne obavještajne procjene.
Podzemni “raketni gradovi” kao ključ iranske strategije
Kako bi zaštitio svoje strateško naoružanje od potencijalnih napada, Iran je tokom posljednje decenije izgradio mrežu takozvanih “raketnih gradova” — podzemnih kompleksa u kojima se nalaze lansirne rampe, skladišta projektila i logistički centri. Ove baze nalaze se na dubinama koje na pojedinim lokacijama dosežu i do 500 metara ispod površine zemlje, čime su znatno otpornije na zračne udare i konvencionalno bombardovanje.
Vojni analitičar Guillermo Pulido ističe da su ovi objekti raspoređeni širom teritorije Irana i da mogu primiti balističke rakete dugog dometa poput Shahab-3 missile, Sejjil missile i Khorramshahr missile. Ovi projektili imaju domet i do 2.000 kilometara, što znači da mogu dosegnuti ciljeve širom Bliskog istoka, uključujući teritoriju Izraela.
Kontrolu nad tim arsenalom ima Islamic Revolutionary Guard Corps, odnosno zračno-svemirske snage te organizacije. IRGC je ranije objavljivao propagandne video snimke iz unutrašnjosti tunela i podzemnih hangara, pokazujući redove raketa i lansirnih sistema kao dio strategije odvraćanja usmjerene prema Zapadu.
Rakete sposobne pogoditi čitavu regiju
Prema procjenama analitičara, od ukupnog broja projektila koje Iran posjeduje, oko 2.000 ima domet dovoljan da pogodi ciljeve u drugim državama Bliskog istoka. Osim balističkih projektila, Iran raspolaže i velikim brojem krstarećih raketa i bespilotnih letjelica, uključujući takozvane “kamikaza dronove”, koji su posljednjih godina postali važan dio njegove vojne strategije.
Iranske vlasti tvrde da su njihove snage već izvele napade na niz američkih vojnih instalacija u regionu. Prema navodima iranske novinske agencije Tasnim News Agency, projektili su navodno usmjereni prema bazama u državama poput Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Jordan i Saudijska Arabija. Sve te zemlje ugošćuju američke vojne baze i smatraju se ključnim partnerima Washingtona u regiji.
U međuvremenu, dodatne napetosti pojavile su se i u Hormuški tjesnac, jednom od najvažnijih svjetskih pomorskih prolaza za transport nafte. Kroz ovaj tjesnac prolazi oko četvrtine globalne trgovine naftom, pa svaki sigurnosni incident ima potencijal da utiče na svjetsko tržište energenata.
Iransko nebo ranjivo, ali podzemlje ostaje ključno
Iako Iran raspolaže velikim brojem projektila, njegova konvencionalna zračna moć znatno je slabija u poređenju s potencijalnim protivnicima. Flotu borbenih aviona čine uglavnom stariji modeli poput MiG-29 fighter jet i F-14 Tomcat fighter jet, koji potiču iz perioda prije nekoliko decenija.
Tokom prethodnih napada izraelskih snaga uništen je dio mobilnih lansirnih sistema i protivzračne odbrane, što dodatno naglašava značaj podzemnih kompleksa. Upravo ti objekti predstavljaju ključni element iranske strategije preživljavanja u slučaju dugotrajnog sukoba.
Ključne lokacije raketnog programa
Analitičari navode nekoliko glavnih centara iranskog raketnog programa. Jedan od najvećih nalazi se u gradu Khorramabad u provinciji Lorestan, gdje se nalaze skladišta i lansirne lokacije za projektile zemlja-zemlja. Još jedan važan kompleks nalazi se u regiji Tabriz u provinciji East Azerbaijan Province, dok se strateške vojne baze nalaze i u području Kermanshah.
Industrijski centar raketne proizvodnje nalazi se u provinciji Isfahan, gdje se proizvode komponente, gorivo i završno sklapanje projektila. Ovaj kompleks izgrađen je uz tehnološku pomoć Sjeverna Koreja i Kina još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
“Rat plotuna” – nova vrsta modernog sukoba
Prema riječima analitičara Guillermo Pulido, trenutni sukob predstavlja primjer nove vrste ratovanja koju on naziva “ratom plotuna”. U takvim sukobima odlučujući faktor nije zauzimanje teritorije, već sposobnost uništavanja ili presretanja velikog broja projektila koje protivnik lansira.
Drugi analitičar, Jesús Pérez Triana, smatra da će ključnu ulogu u takvom scenariju imati obavještajni podaci. Prema njegovim riječima, sve dok lansirni sistemi i ulazi u podzemne baze ostanu funkcionalni, Iran će zadržati sposobnost izvođenja novih napada.
Budućnost sukoba i strateška neizvjesnost
U tom kontekstu, vojni stručnjaci smatraju da će eventualni pokušaji uništavanja podzemnih baza zahtijevati izuzetno precizne obavještajne informacije i specijalizirano oružje sposobno probiti duboke planinske strukture. Ako bi ulazi u ove komplekse bili blokirani ili uništeni, podzemni “raketni gradovi” mogli bi se pretvoriti u svojevrsne zamke u kojima bi projektili ostali zarobljeni.
Za sada, međutim, ti objekti i dalje predstavljaju jedan od najvažnijih strateških aduta Teherana u potencijalnom dugotrajnom sukobu na Bliskom istoku.
