Jedna od najzanimljivijih tema kojima se Christian Schmidt bavio u posljednjim intervjuima jeste odgovornost Evropske unije za prilike u Bosni i Hercegovini – a posebno njen odnos prema projektu plinske Južne interkonekcije, piše Klix.ba.
Premda je Schmidt ostajao diplomatski suzdržan i nije otkrivao sve pozadinske detalje, iz njegovih izjava jasno se može iščitati kritika upućena strategiji EU i njenom pristupu energetskoj politici u BiH.
Schmidt kritizira Brisel zbog povlačenja iz projekta
U razgovoru za njemački Süddeutsche Zeitung Schmidt se osvrnuo na projekt Južne interkonekcije i ulogu EU u procesu diversifikacije plinskog snabdijevanja Bosne i Hercegovine.
„Plinovod se temelji na šest godina staroj studiji izvodljivosti koju je podržala EU, s ciljem smanjenja ovisnosti o ruskom Gazpromu. Međutim, EU se povukla iz projekta. Evropljani više nisu uključeni. To što Amerikanci imaju drugačiji pristup ne može im se unaprijed zamjeriti”, rekao je Schmidt.
Još izravniji bio je u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung – razgovoru koji je, prema tvrdnjama novinara koji ga je vodio, Schmidt naknadno pokušao zaustaviti.
„Sada EU tvrdi da to više ne može podržati jer nije riječ o obnovljivim izvorima energije. Na taj način Bosna ostaje vezana isključivo za ruski plin. Nije dovoljno naknadno kritizirati druge. Gdje je naša evropska strategija?”, upitao je Schmidt.
Američki utjecaj i pitanje vlasnika AAFS-a
Na pitanje o vlasnicima američke kompanije AAFS, koja bi trebala realizirati projekt, a koja se dovodi u vezu s administracijom predsjednika Donalda Trumpa, Schmidt nije želio dati direktan odgovor, no nastavio je s kritikama europskog pristupa.
„Pitanje je kako je uopće dopušteno da stvari odu tako daleko. Europa mora fleksibilnije odgovarati na potrebe pojedinih država, no to nipošto ne znači da treba pristati na sve”, rekao je.
Te su izjave dobile dodatnu težinu u kontekstu Schmidtovog odlaska, za koji se, prema brojnim izvorima, upravo pitanje Južne interkonekcije navodi kao jedan od ključnih razloga političkog pritiska. Prema tim navodima, Washington je inzistirao na Schmidtovom odlasku i dolasku osobe prihvatljivije američkim interesima.
Zanimljivo je, međutim, da Schmidt u intervjuima nije direktno optuživao SAD – najveći dio odgovornosti prebacio je upravo na Evropsku uniju.
Poruka Briselu
Schmidtove izjave upućuju na to da je svjesno iskoristio posljednje javne nastupe kako bi EU upozorio na odsustvo jasne i dosljedne strategije prema Bosni i Hercegovini, naročito u domeni energetske sigurnosti i smanjenja zavisnosti od ruskog plina.
U tom kontekstu spominje se i pismo Delegacije EU u BiH od 13. aprila, u kojemu su europski zvaničnici podsjetili domaće aktere da svi zakoni usvojeni u BiH moraju biti usklađeni sa standardima EU. Premda je Delegacija tvrdila da je to bio jedini razlog pisma, dio političkih aktera tu je poruku protumačio kao distanciranje Brisela od projekta Južne interkonekcije – što se poklapa s onim na što je Schmidt indirektno ukazivao.
Spora Europa nasuprot odlučnom Washingtonu
Schmidtove kritike smještene su i u širi kontekst djelovanja međunarodne zajednice u BiH. EU se često percipira kao spor i prebirokratiziran sustav, opterećen potrebom usaglašavanja stavova svih 27 država članica. Američka administracija, naprotiv, nastupa znatno brže i neposrednije – posebno kada ocijeni da su određeni politički ili energetski interesi strateškog značaja.
Taj kontrast između oklijevajućeg europskog pristupa i odlučnijeg američkog angažmana bio je vidljiv tokom čitavog Schmidtovog mandata, a kroz pitanje Južne interkonekcije, prema analitičarima, dobio je svoju najnagoljeniju formu.
