Njemački list Frankfurter Allgemeine objavio je opsežnu analizu u kojoj tvrdi da se odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije na prostoru zapadnog Balkana ubrzano mijenjaju te da Bosna i Hercegovina postaje jedno od središnjih poprišta novog geopolitičkog nadmetanja između Washingtona i Brisela.
Autor analize Michael Martens zastupa tezu da prisilni odlazak visokog predstavnika Christiana Schmidta, iza kojeg stoji američki pritisak, predstavlja daleko više od pukog kadrovskog pitanja.
„Ovaj slučaj pokazuje da Evropljani i Amerikanci više nisu saveznici čak ni na Balkanu – već geopolitički takmaci”, piše Martens.
Prema njegovoj ocjeni, aktualna američka administracija Evropsku uniju ne posmatra kao strateškog partnera, već kao konkurenta, a balkanski prostor koristi za demonstriranje vlastitog političkog dometa.
Dodik – od prozapadnog reformatora do vodeće separatističke figure
Znatan dio analize posvećen je Miloradu Dodiku, kojeg Frankfurter Allgemeine opisuje kao najutjecajnijeg političara među bosanskim Srbima i najodanijeg Putinovog saveznika na kontinentu. Martens podsjeća da je Dodik krajem devedesetih godina uživao snažnu potporu Zapada, pa i tadašnje američke državne sekretarke Madeleine Albright.
„Ono što danas zvuči gotovo nevjerojatno tada je izgledalo logično: Dodik se suprotstavljao mrežama ratnog zločinca Radovana Karadžića, nastupao kao prozapadni političar i genocid u Srebrenici otvoreno nazivao pravim imenom”, navodi autor.
No, prema ocjeni njemačkog lista, Dodik je u međuvremenu prerastao u središnju figuru separatističke politike. „Gotovo dvije decenije prijeti odvajanjem Republike Srpske od ostatka države”, piše Frankfurter Allgemeine, dodajući da danas djeluje uz „prešutnu toleranciju” Washingtona, a možda i uz nešto više od toga.
„Na Balkanu se Bosna siječe sjekirom, u uvjerenju da su Evropljani previše slabi i podijeljeni da bi pružili ikakav ozbiljan otpor”, upozorava Martens.
Scenarij eskalacije i regionalne posljedice
Autor smatra da bi eventualno urušavanje Bosne i Hercegovine moglo pokrenuti novu sigurnosnu krizu širih razmjera. Posebno naglašava da na teritoriji Republike Srpske živi značajan broj nesrpskog stanovništva te da Bošnjaci, koji čine većinski narod u Bosni i Hercegovini, ne bi pasivno posmatrali pokušaj razbijanja države. U takvom scenariju, ocjenjuje Martens, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio bi izložen snažnom pritisku da politički ili na drugi način pruži podršku bosanskim Srbima.
Ipak, autor naglašava da aktualni razvoj događaja ne znači nužno povratak oružanom nasilju, ali upozorava da bi postavljanje novog visokog predstavnika po mjeri Washingtona dodatno oslabilo preostale mehanizme međunarodnog nadzora. „Ako SAD sada postave popustljivog Schmidtovog nasljednika, put prema daljoj destabilizaciji više ne bi bio zatvoren”, piše Martens.
OHR – institucija bez stvarne moći
Frankfurter Allgemeine kritički se osvrće i na samu instituciju visokog predstavnika, za koju autor tvrdi da je faktički ispražnjena od stvarnog političkog sadržaja. Iako visoki predstavnik formalno raspolaže širim ovlastima -uključujući mogućnost nametanja zakona i razrješenja dužnosnika – Martens smatra da u praksi više nema kapaciteta za provođenje svojih odluka.
„Visoki predstavnici već dugo su samo papirnati tigrovi”, navodi list, dodajući da bi u slučaju ozbiljne sigurnosne krize ta institucija bila gotovo potpuno nemoćna.
List ide i korak dalje, tvrdeći da je OHR u proteklim godinama postao kontraproduktivan jer domaćim političarima pruža izgovor za izbjegavanje odgovornosti za teške i nepopularne odluke. Pozivajući se na ranije izjave jednog od bivših visokih predstavnika, Martens piše da je „Ured visokog predstavnika već dvadeset godina mrtav konj kojeg se jahalo dok se nije iscrpio”.
Preporuke: Zatvoriti OHR, osnažiti evropski put
Frankfurter Allgemeine zauzima stav da bi evropske države trebale zajednički blokirati imenovanje novog visokog predstavnika po Schmidtovom odlasku te podržati zatvaranje OHR-a nakon općih izbora planiranih za jesen. Otvorena pitanja – poput raspodjele državne imovine između različitih razina vlasti – trebalo bi, smatra autor, rješavati kroz pregovaračka poglavlja u okviru procesa priključenja Evropskoj uniji.
Istovremeno, Martens upozorava da EU mora hitno povratiti vjerodostojnost svoje politike proširenja na zapadnom Balkanu. „Sadašnji privid pregovaračkog procesa bez ikakva vidljivog kraja ne može biti uvjerljiv”, piše autor, zaključujući da upravo taj vakuum i slabljenje europskog utjecaja iskorištavaju Rusija, Kina, a sada sve vidljivije i same Sjedinjene Američke Države.
