Godišnjica “Oluje”: Sjećanje, odgovornost i potreba za istinom
Povodom obilježavanja godišnjice vojne operacije “Oluja”, javni prostor u Srbiji i regionu ponovo je ispunjen snažnim emocijama, podjelama i različitim interpretacijama ratnih devedesetih. Slike izbjegličkih kolona, razaranja i ljudske tragedije oživljavaju sjećanja, ali i otvaraju ključno pitanje – da li smo spremni da se suočimo s vlastitom prošlošću?
U dominantnom narativu često se zaboravlja da sukobi nisu počeli 4. avgusta 1995, već još 1991. godine, kada su uz podršku JNA protjerane stotine hiljada Hrvata s okupiranih područja. Gradovi poput Vukovara simboli su tog razaranja. U isto vrijeme međunarodna zajednica nudila je politička rješenja, među kojima i tzv. Z4 plan, koji je odbijen i time otvoren put za “Oluju”.
Patnje srpskih civila tokom “Oluje” su nesporne, ali je nužno razumjeti i širi kontekst – prethodna protjerivanja, paradržavne tvorevine i ignorisanje međunarodnog prava. Priznanje te šire slike ne znači umanjivanje jedne tragedije, već njeno razumijevanje.
U tom smislu, primjer Njemačke nakon Drugog svjetskog rata često se uzima kao pokazatelj kako izgleda odgovorno društvo koje je prošlo kroz suočavanje s vlastitim zabludama. Suočavanje sa prošlošću ne umanjuje patnju, već gradi temelje za bolju budućnost.
Na Balkanu, takva vrsta odgovornosti još nije zaživjela. I dalje dominira ratna retorika. Pojmovi poput “srpskog sveta” i mitovi o povratku vojske u Knin ili na Kosovo svjedoče o tome da se prošlost još koristi kao oruđe politike. Mediji i filmovi često romantizuju prošlost, bez kritičkog odmaka ili uvažavanja svih žrtava.
Za istinsko pomirenje potrebno je političko i moralno liderstvo. Potrebni su lideri koji će reći da su nacionalističke politike donijele poraz, gubitke i izolaciju. Da patriotizam nije bučna retorika već tihi rad na pravdi, istini i pomirenju. Bez institucionalnog suočavanja s prošlošću, bez osude zločina i preuzimanja odgovornosti – nema trajnog mira.
Najvažnija lekcija iz 90-ih mora biti da zidovi ne donose sigurnost, već izolaciju. U Evropi bez granica, istinski patriotizam znači graditi mostove, ne barikade. To znači obrazovati mlade u duhu tolerancije, dijaloga i vladavine prava.
Sjećanje na “Oluju” ne smije biti alat za nove podjele. Mora biti poziv za istinu, odgovornost i stvaranje budućnosti u kojoj će svi narodi regiona moći mirno i dostojanstveno živjeti – zajedno.
