Presuda Velikog vijeća u predmetu „Kovačević“ pred Evropskim sudom za ljudska prava izazvala je snažne kontroverze i sumnje na političke uticaje. Ton odluke i okolnosti koje su je pratile, prema pisanju agencije Patria, stvaraju utisak da je cijeli postupak bio unaprijed usmjeren ka odbacivanju tužbe.
Ključni momenat bio je sastanak hrvatskog premijera Andreja Plenkovića s tadašnjom predsjednicom Suda Siofrom O’Leary, nakon čega je zahtjev za razmatranje pred Velikim vijećem – koji u 97% slučajeva biva odbijen – iznenada prihvaćen.
Sličan obrazac ponovio se nakon susreta Plenkovića s visokim predstavnikom Christianom Schmidtom u oktobru 2024. godine. Tada je Schmidt, iako je rok za uključivanje odavno istekao, dobio dozvolu da učestvuje u postupku kao „treća strana“. U isto vrijeme Hrvatska je donirala 100.000 eura Sudu, što je dodatno pojačalo percepciju pritiska.
Iako je predsjednik Suda Marko Bošnjak ograničio Schmidta na deset stranica podneska, on je dostavio čak 600 stranica politički obojenih ocjena. S druge strane, dokument Ureda za zakonodavstvo – kojim se osporava legitimitet vršilaca dužnosti nakon isteka mandata – praktično je ignorisan, iako su podnesene i krivične prijave na osnovu tih navoda.
Spornosti u presudi uključuju i tvrdnju da je Kovačević „zastrašivao“ visokog predstavnika, iako za to nema ni jednog dokaza, dok prijetnje smrću upućene samom Kovačeviću nisu ni pomenute.
Sud se u presudi poziva na dokumente Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, Komiteta ministara i Venecijanske komisije, ali njihove stavove – koji idu u prilog tužitelju – potpuno ignoriše. Posebno kontradiktorno djeluje zaključak da Kovačević nije dokazao diskriminaciju, iako Sud istovremeno priznaje da entiteti imaju potpuno različite mehanizme izbora članova Predsjedništva i Doma naroda.
Argument da je tužba imala karakter „actio popularis“ i da Kovačević nije bio direktno pogođen također se dovodi u pitanje. Kao stanovnik Federacije BiH on može glasati samo za bošnjačke ili hrvatske kandidate, dok u izboru delegata za Dom naroda uopšte ne učestvuje – što direktno ograničava njegovo biračko pravo po etničkoj osnovi.
Time se otvara ključno pitanje: da li je Evropski sud za ljudska prava u ovom slučaju stavio političke interese iznad principa jednakosti i vladavine prava.
