Vlada Republike Srpske je, prema tvrdnjama objavljenim u tekstu američkog New York Timesa o ukidanju sankcija Miloradu Dodiku, mjesečno iz budžetskih sredstava izmirivala visoke izdatke za lobističke usluge u Washingtonu. U spornom članku NYT-a navodi se da su lobisti povezani s okruženjem Donalda Trumpa dobijali najmanje 300.000 američkih dolara mjesečno kako bi omogućili sastanke i komunikaciju s administracijom u Vašingtonu, a ova tvrdnja se, navodi list, oslanja na podatke iz podnesaka Ministarstva pravde SAD-a.
Radi provjere ove informacije, pregledao sam važeći Budžet Republike Srpske za 2025. godinu, objavljen u Službenom glasniku RS (br. 110 od 20.12.2024.). To sam učinio zato što se u NYT-ovom tekstu izričito tvrdi da su ta sredstva plaćana „Vladom Republike Srpske“, dakle javnim novcem, a ne privatnim prilozima. Ako je to tačno, onda je važno provjeriti da li su takve nabavke bile i kako su bile pokrivene u planu rashoda i izdataka koji je skupštinski usvojen.
Prema dokumentu budžeta za 2025. godinu, nijedan od budžetskih korisnika – bilo da je riječ o kabinetu predsjednika Republike, Vladi RS, bilo kojem ministarstvu, Narodnoj skupštini ili drugim korisnicima javnih sredstava – nije imao predviđena izdvajanja za plaćanje lobističkih usluga u Sjedinjenim Američkim Državama u svrhu ukidanja sankcija ili za potrebe ličnih interesa pojedinih zvaničnika. Budžetski okvir jasno definiše svrhe i namjene izdataka, pa je svako trošenje javnog novca izvan odobrenih pozicija potencijalno nezakonito.
Ako su, dakle, istinite tvrdnje NYT-a da su lobisti u SAD-u primali približno 300.000 dolara mjesečno, a ako su ta plaćanja zaista išla iz izvora nad kojim upravlja Vlada RS, tada bi se radilo o trošenju koje nije predviđeno budžetom i koje bi, po važećim pravilima javnih finansija, predstavljalo ozbiljno kršenje zakona o budžetu i javnim nabavkama. U takvom slučaju postoji pravna osnova za pokretanje temeljite krivične istrage – jer je svako neopravdano raspolaganje budžetskim sredstvima teška zloupotreba položaja i odgovornosti.
Zaključno, kombinacija dvije činjenice – javna objava New York Timesa s pozivanjem na podneske Ministarstva pravde SAD-a i analiza službenog budžeta RS za 2025. godinu koja ne pokazuje odobrena sredstva za takve troškove – predstavlja ozbiljan razlog da nadležna tužilaštva i revizorski organi započnu sveobuhvatne provjere. Radi se o potencijalno krivičnom djelu visokih implikacija: ako su javna sredstva korištena za privatne ili političke interese pojedinaca bez odgovarajuće budžetske pokrivenosti i procedura, to nije samo administrativni propust, već elementarnu sumnju u zloupotrebu javnog novca i korupciju.
Nažalost, autor teksta navodi i realističan razlog za skepsu: domaće pravosudne institucije često su suočene s optužbama da su same kompromitovane, pa postoji bojazan da će istrage biti osujećene ili opstruirane. Ipak, javna objava podataka u uglednom mediju i očigledan nesklad s budžetskim odredbama trebali bi predstavljati impuls za nezavisne revizije i ispitivanja nadležnih organa – ako pravosudni sistem radi svoj posao i ako postoji politička volja za utvrđivanje istine.
