-U najtežem trenutku, kada je sve na ivici raspada, oni se zalažu za povlačenje visokog predstavnika i za dogovor tri naroda koji nikada nisu mogli da se dogovore, kazao je Popov.
Aleksandar Popov, predsjednik novosadskog Centra za regionalizam i počasni građanin Grada Sarajeva, govorio je za „Slobodnu Bosnu“.
Dotakli smo se aktuelne političke situacije u Bosni i Hercegovini i Srbiji, vanrednih entitetskih predsjedničkih izbora u RS-u, nadolazeće energetske krize, kao i budućih odnosa između Beograda i Banje Luke.
Kakva je trenutna situacija u Srbiji u vezi s demonstracijama protiv režima, Ćacilendom, Vučićevim pritiskom na studente i prijetnjama?
– Trenutno je to neka vrsta pat pozicije. Ovdje se prepliću dvije stvari. Jedno je ono što se dešava unutar zemlje, gdje Vučić više ne može da kontroliše situaciju. A drugo su pritisci spolja, jer je konačno razotkriveno njegovo licemjerje prema Evropi, Rusiji i Americi. Od ta četiri stuba vanjske politike, praktično mu se jedan po jedan urušava, i mislim da sam predsjednik više ne zna gdje udara – situacija mu izmiče kontroli.
Kada je riječ o protestima, vidjeli ste da oni povremeno dosegnu kulminaciju, ali zatim izgledaju kao da su u padu. Ipak, oni su rasprostranjeni širom zemlje – malo u Valjevu, malo u Novom Sadu, malo u Beogradu…
Sada je ključni događaj štrajk glađu koji je započela majka jednog od poginulih ispod nadstrešnice u Novom Sadu, Stefana Hrke – Dijana, koja je zapravo ponovo pokrenula talas nezadovoljstva. Kada je ona počela štrajk glađu, došlo je do žestokog sukoba između Vučićevih pristalica okupljenih u Ćacilendu i pobunjenih građana, među kojima su i studenti.
To je bio veliki autogol čak i među onima koji donekle podržavaju Vučića. U trenutku kada je Dijana Hrka započela štrajk glađu, iz Ćacilenda se orila muzika – i to pjesma Baje Malog Knindže „Traži majka sina svoga“. Ako bi bilo koji Beograđanin puštao muziku tim intenzitetom iz svog stana, komunalna policija bi odmah reagovala. Ali iz Ćacilenda se pušta preko ogromnog ozvučenja koje čuje pola Beograda. I sada svi vide taj prostakluk, te kriminalce i nasilnike okupljene tamo. To dodatno urušava podršku režimu i pokazuje njegovo pravo lice.
Isto je bilo i sa studentima koji su iz Novog Sada pješačili ka Beogradu – morali su spavati pod otvorenim nebom pored sportske hale u Inđiji. To je slika režima koji nema empatiju, koji je spreman na sve da sačuva vlast i izbjegne zatvor. Vjerujem da će odgovarati kada institucije konačno profunkcionišu.
Koliko se kriza osjeti zbog američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije?
– Za sada građani to ne osjećaju kao u vrijeme Miloševića, kada su benzinske pumpe bile zatvorene, a gorivo se prodavalo u kantama. Trenutno goriva ima, ali se plaća isključivo gotovinom, u eurima, ili preko kompanijskih kartica. Još nema nestašica jer postoje i drugi snabdjevači osim NIS-a, ali ako dođe do zastoja, to će izazvati bijes građana.
Ovo je posljedica pogrešne politike – od neuvođenja sankcija Rusiji, do potpunog oslanjanja na „bratsku pomoć“. Sada vidimo kako nam se ta „bratska ljubav“ vraća. Rusija ne želi da preda svoj dio vlasništva u NIS-u, niti da produži gasni aranžman. Možemo ostati bez energenata s obje strane, a režim to pokušava prikazati kao „višu silu“.
Ako je strateški cilj Srbije ulazak u EU, ne može se istovremeno voditi antievropska kampanja i veličati Rusija. Otvaranje „Ruskog istorijskog društva“ u Beogradu, koje je inicirao Aleksandar Vulin, još je jedan dokaz da se Vučićev režim sve više udaljava od Evrope i time dodatno otežava položaj građana.
Šta je s medijima koje Vučićev režim pokušava ugasiti?
– Građani sve više otvaraju oči. Oni koji su ranije gledali samo režimske medije, sada sve češće prate N1, jer prenosi proteste uživo. Režim bi najradije ugasio i te preostale nezavisne glasove – N1, Novu, Danas, Radar… Ti mediji su trn u oku vlastima.
Informer i slični tabloidi nisu mediji – to su propagandni mehanizmi. Objavljuju lične podatke, narušavaju dostojanstvo ljudi i potpuno zanemaruju pravila novinarske profesije.
Da se vratimo na Bosnu i Hercegovinu. Čini se da je konačno „puklo“ između Vučića i Dodika. Slažete li se s tim i šta očekujete nakon vanrednih izbora u Republici Srpskoj?
– Dodik je uvijek igrao pragmatično. Bio je dobar sa svima koji su u tom trenutku bili na vlasti – Tadićem, Koštunicom, pa kasnije i Vučićem. Vučiću je služio kao dodatak u koncepciji „srpskog svijeta“. U jednom periodu bio je više u Beogradu nego u Banjoj Luci.
Sada je napravio dogovor s Amerikancima, pokušava se distancirati od Putina i očekuje skidanje sankcija. Međutim, presude Suda BiH i dalje su na snazi. I mene je iznenadio taj nagli zaokret u američkoj politici. Očekivao sam da će na 30. godišnjicu Dejtona biti barem pokrenuta inicijativa za „Dejton 2“, kako bi BiH postala funkcionalna država za sve građane.
Dodik sada napada Schmidta, iako visoki predstavnik nije ni primijenio sva Bonska ovlaštenja. Ali sada se sve češće čuju ideje da treba povući visokog predstavnika i prepustiti tri naroda da se sami dogovore – što je besmisleno. Ti narodi se nikada nisu mogli dogovoriti, uvijek prave političke dilove i koriste jedni druge kao izgovor.
Bošnjački predstavnici traže unitarnu BiH, Dodik to koristi kao opravdanje za prijetnje referendumom, a Hrvati traže novi izborni zakon. Ako se sada povuče visoki predstavnik, to bi bio kraj BiH.
Šta Beograd očekuje od izbora u Republici Srpskoj?
– Mislim da će sve što se trenutno dešava s Dodikom uticati na rezultat izbora, ali ishod je teško prognozirati. Vučić i Dodik pokušavaju iz sjene instalirati nekoga na koga će moći vršiti uticaj i tako zadržati kontrolu. Vučiću Dodik više ne treba. Da je ranije pobijedila Jelena Trivić, on bi se lako preusmjerio na nju i nastavio saradnju.
Vučiću je važno samo da u Banjaluci ima nekoga ko će ispunjavati njegove političke zahtjeve i podržavati koncept „srpskog svijeta“. Zato je i spreman da žrtvuje Dodika ako mu to donese korist.
Jedini lider Srba u regionu koji nije po volji Beogradu je Milorad Pupovac, kojeg režimski mediji u Srbiji ismijavaju. Nedavno su u „Politici“ opisivali napad na Pupovca u Zagrebu, navodeći da su „bačena tri ćevapa bez lepinje i limun“, što je krajnje sramotno. Ali zato Vučić ima Mandića u Crnoj Gori, imao je Dodika u BiH i nada se da će nakon izbora dobiti novog „saveznika“ pod svojom kontrolom.
