Prosječna stopa zaposlenosti u SFRJ iznosila je 26,3%, što je predstavljalo 5,9 miliona zaposlenih na ukupno 22,5 miliona stanovnika. U analizi prihoda po glavi stanovnika unutar bivše Jugoslavije uočene su velike razlike između općina. Podaci pokazuju da je samo 128 općina imalo prihode iznad prosjeka, što je bilo očekivano jer su na vrhu ljestvice mahom bili veći gradovi s razvijenijim gospodarstvom, većim brojem zaposlenih i višim prosječnim plaćama.
Te općine obuhvaćale su oko 9,7 miliona stanovnika, s prosječnim primanjima od 38.283 dinara po osobi iz društvenog sektora. S druge strane, preostalih 343 općine, s ukupno 12,7 miliona stanovnika, imale su znatno niže prihode, u prosjeku 13.390 dinara po glavi stanovnika. Zanimljivo je da razlike u samim plaćama nisu bile toliko izražene. Prosječna primanja u promatranom razdoblju iznosila su 91.585 dinara, dok su u razvijenijim općinama iznosila 101.453 dinara, a u manje razvijenim padala na 75.632 dinara. Ključni faktor u ovim razlikama bila je stopa zaposlenosti, a ne nužno visina plaća. Više od tog prosjeka imale su 154 općine, dok je kod preostalih 317 taj postotak bio niži.
Među prvih 50 općina po stopi zaposlenosti dominirale su one iz Slovenije i Hrvatske, dok su pojedini gradovi poput Budve, Novog Sada, Tuzle i Štipa također zauzeli visoke pozicije. S druge strane, najniže stope zaposlenosti bilježile su općine u užoj Srbiji, na Kosovu i Metohiji te u Bosni i Hercegovini.
Kada je riječ o prosječnim plaćama, 35 od 50 najbolje rangiranih općina nalazilo se u Sloveniji, dok ih je sedam bilo iz Hrvatske. Među zanimljivim podacima ističe se Općina Obrovac, koja je s godišnjim dohotkom od 125.555 dinara po zaposlenom zauzela drugo mjesto, odmah iza Ljubljane, čiji su radnici godišnje zarađivali 130.883 dinara. Budva se također izdvojila visokim primanjima, zauzevši četvrto mjesto s 119.124 dinara.
Od gradova izvan Slovenije i Hrvatske, najbolje rangirani su bili Novi Sad na 15. mjestu s godišnjim dohotkom od 110.607 dinara, Beograd na 29. mjestu s 108.047 dinara, dok su Kotor, Glogovac, Pančevo, Posušje i Sarajevo također bili među prvih 50. S druge strane, glavni gradovi poput Titograda i Skoplja nalazili su se znatno niže, na 102. odnosno 145. mjestu.
Na samom začelju ljestvice nalazile su se općine iz gotovo svih republika i s Kosova, osim Slovenije i Vojvodine. Među hrvatskim općinama s najnižim primanjima bili su Ozalj i Lastovo, dok su u Crnoj Gori najlošije stajali Danilovgrad i Plav. Iz Srbije su na začelju bile općine poput Knjaževca, Surdulice, Medveđe i Lebana, a iz Makedonije Berovo, Debar i Kičevo. Općine s Kosova koje su bilježile najniže prihode uključivale su Peć, Gnjilane i Uroševac, dok su u Bosni i Hercegovini to bili Glamoč, Srebrenica i Velika Kladuša.
