Sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, održana 31. oktobra, pokazala je da se nova politika prema Bosni i Hercegovini zasniva na zamjeni teza – opasnom pristupu koji bi mogao produbiti postojeće političke podjele, a ne ih ublažiti.
Prvo, destabilizacija države BiH i unutrašnje politike u nedavnoj prošlosti tumači se kao posljedica mjera koje je donosio visoki predstavnik za BiH koristeći bonske ovlasti. Drugo, Milorad Dodik, njegova porodica i poslovni krug poistovjećuju se s Republikom Srpskom, čime se briše razlika između pojedinca i institucije.
Politika međunarodne zajednice prema BiH, ukoliko će se temeljiti na zamjeni ovih teza, ne može promijeniti stanje u zemlji. Iluzija je vjerovati da će takav pristup otvoriti konstruktivan dijalog među narodima, uravnotežiti odnose između entiteta i snažno pokrenuti BiH ka euroatlantskim integracijama.
Prvo, odluke visokog predstavnika nisu destabilizirale BiH — naprotiv, bile su reakcija na destabilizaciju koju je proizvodio Milorad Dodik u ime Republike Srpske i svoje partije SNSD. Njegova politika, vođena isključivo ličnim interesima, dobila je podršku Moskve i Beograda, čiji su ciljevi bili širi od unutrašnjih odnosa u BiH. Beograd je, pod okriljem ideje „srpskog sveta“, održavao iluziju o jedinstvenom nacionalnom prostoru, dok je Moskva kroz Dodika destabilizirala cijelu regiju, pa i Evropsku uniju.
Ova destabilizirajuća politika, sa otvorenim secesionističkim porukama, dovela je do blokade državnih institucija – Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Dvije ključne institucije mjesecima nisu radile, sjednice su bile blokirane već na dnevnom redu, a država je stagnirala. Najbolji dokaz za to je blokada usvajanja državnog budžeta, koji Dodikovi zastupnici nisu podržali čak ni nakon ukidanja sankcija. To je oslabilo institucije i dovelo uposlenike u težak socijalni položaj.
Na međunarodnom planu, Dodikova politika je zaustavila proces približavanja BiH ka Evropskoj uniji i blokirala početak pristupnih pregovora.
U takvim okolnostima, visoki predstavnik je svojim odlukama pokušao pokrenuti političke procese, sankcionisati neustavne aktivnosti i vratiti ih u okvir državnih institucija. Njegove mjere bile su iznuđene reakcije na Dodikovu politiku, a ne uzrok nestabilnosti.
Druga zamjena teza odnosi se na poistovjećivanje Dodika s Republikom Srpskom i srpskim narodom. Autoritarni način njegovog upravljanja entitetom doveo je do toga da se RS često doživljava kao produžetak njegove ličnosti i interesa. Cilj njegovog djelovanja nije bio razvoj RS-a, već učvršćivanje vlastite moći i stvaranje oligarhijskog sistema koji uključuje porodicu, prijatelje i poslovne partnere. Dodik je raspolagao državnom imovinom, davao koncesije, privatizovao javne firme i stvorio značajno bogatstvo u zemlji i inostranstvu.
Zbog toga mu je američka administracija uvela sankcije – ne Republici Srpskoj, nego njemu lično, njegovoj porodici i poslovnim partnerima, zbog nelegalnog bogaćenja i rušenja ustavnog poretka BiH. Ipak, Dodik je te sankcije predstavio kao napad na RS i srpski narod, iako je međunarodna zajednica jasno pravila razliku.
Sada, međutim, u pojedinim izjavama međunarodnih predstavnika može se primijetiti opasno poistovjećivanje Dodika s RS-om, što mu daje političku legitimnost koju on zloupotrebljava. Ukidanje sankcija tumači se kao „normalizacija“ odnosa, dok je u suštini riječ o jačanju lične moći jednog čovjeka koji nastavlja blokirati državne institucije i evropski put BiH.
Dodik i dalje ima podršku Dragana Čovića, s kojim koordinira djelovanje, dok istovremeno učvršćuje svoju ekonomsku i političku kontrolu nad RS-om. Uz to, sada ima i više prostora da utiče na medije i ograniči kritičko izvještavanje.
Sve dok međunarodna zajednica ne uvidi da postupa prema Dodiku na osnovu pogrešnih premisa, on će nastaviti graditi sistem u kojem su RS i srpski narod taoci njegovih privatnih interesa. Povlačenje visokog predstavnika, koji je bio jedina institucionalna brana tom procesu, moglo bi mu dodatno olakšati konsolidaciju moći.
Na kraju ostaje pitanje: da li je ukidanje secesionističkih zakona dio šireg dogovora čiji detalji javnosti nisu poznati? Ako je to cijena Dodikovog „povlačenja“ iz politike, onda je riječ o opasnoj iluziji. Jer njega iz politike nije isključio kompromis, već presuda Suda BiH. Vraćanje u politički prostor pod izgovorom stabilnosti predstavlja samoobmanu – i ozbiljan rizik za budućnost BiH.
